PRIČA 0 PREŽIVLJAVANJU


Što me je potaknulo na pisanje svojih memoara? Moja tetka i ja bili smo prisiljeni u tajnosti pobjeći s našeg prelijepog otoka Šolte, u malenom ribarskom brodu, nakon čega smo postali sedmogodišnji zatvorenici izbjegličkih logora.

Pozivam vas da odvojite malo svojeg vremena i da, zajedno sa mnom, krenete na put kroz neka teška vremena. Podijelite, zajedno sa mnom, veliku patnju izbjeglica, poglavito malene djece. Želim ispričati priču o petogodišnjem odrastanju u Sinajskoj pustinji, u izbjegličkom logoru El Shatt i zatim o još dvije godine u logorima u Italiji. Otkrijte kako je bilo odrastati u izolaciji ili iza bodljikave žice.

El Shatt je brojio otprilike 29.000 izbjeglica, uglavnom žena i djece. Neka šokantna izvješća o istinitim
događajima trebaju se otkriti, izvješća o petogodišnjem preživljavanju pod šatorima u vrelini Sinajske
pustinje, u izbjegličkom logoru El Shatt.

U početku logore je uglavnom održavala engleska agencija MERRA (Middle East Relief and Refugee
Administration / Uprava za pomoć izbjeglicama na Bliskom istoku). Kasnije je druga agencija, zvana
UNRRA (United Nations Refugees and Rehabilitation Administration / Uprava Ujedinjenih naroda za
pomoć i obnovu) preuzela odgovornost, a poslije nje IRO (International Refugee Or-ganization /
Međunarodna organizacija za izbjeglice).

Jugoslavenski komunisti su kontrolirali svih pet logora koristeći snažnu komunističku propagandu.
Održavali su prijateljski odnos između Britanske vojske MERRA i poslije osoblja UNRRE, s jedne strane
i CCC (Refugees’ Communist Central Committee — Izbjegličkog Komunističkog Centralnog Komiteta) s
druge strane. MERRA je jedina bila odgovorna za održavanje i opskrbu logora.

Jugoslavenske komunističke izbjeglice, koje su provele samo dvije godine u logoru, govorile su,
prepričavale i pisale o El Shattu. Njihovo znanje o El Shattu je bilo necjelovito i površno, politički
nekorektno i nedovoljno opsežno. Krajem II. svjetskog rata, skoro 27.000 izbjeglica, praćeno snažnim
komunističkim propagandnim strojem, ponosno se je vratilo u Jugoslaviju, njihovu komunističku
državu.

Komunistički propagandni stroj u El Shattu bio je sličan onom kojeg su, mnogo puta tijekom 20-og
stoljeća, koristili boljševici 1918., Kinezi 1949. i Kuba 1959. godine, kao i neke druge komunističke
države, dok su komunisti dolazili na vlast. Lažima i propagandom ispirali su mozak svojem
stanovništvu. Sve u svemu, njihov je cilj bio komunizam.

O El Shattu sam čuo mnogo različitih priča, ali cjelovita priča tek se treba ispričati. Povijest treba
govoriti, učiti i zabilježiti. Ako to ne učinimo, nikada ne će biti točno izgovorena i naša djeca nikada ne
će znati stvarnu priču. Mislim da je bilježenje istinite priče važno i korisno za ljude koji uistinu žele
znati o onima koji su izdržali pet godina pod šatorima u vrelini Sinajske pustinje.

Prije nego što priča o El Shattu nestane u povijesnom vrtlogu, ovu istinitu priču o El Shattu
posvećujem svim onim izbjeglicama koji nisu poživjeli kako bi ispričali stvarnu priču i svima onima koji
su dijelili sva ovdje opisana iskustva. Danas, priču pričaju, prepričavaju i pišu njihova djeca i unuci.

Ja skidam šešir mojem starom prijatelju i autoru Rusku Matuliću na publiciranju nekoliko knjiga i
članaka o životu izbjeglica u El Shattu. Ova knjiga priča priču o životu izbjeglica na najjednostavniji
način, na najizravniji i najdramatičniji mogući način. Cilj mi je bio zabilježiti kako su neke izbjeglice u El
Shattu, koje nisu bile pod kontrolom Komunističke partije, živjele i prežvjele u okrutnoj pustinjskoj
klimi i pod prijetnjom da budu ili napušteni u Sinajskoj pustinji ili da se vrate u domovinu kojom su
vladali staljinisti.

Želim, dok je vrijeme kada sam bio teenager, još uvijek sviježe u mojim mislima, ostaviti ga svojim
prijateljima, svojoj djeci i unučadi. Broj nas izbjeglica nastavlja se smanjivati. Ja sam također jedan od
izbjeglica iz El Shatta kojih je sve manje. Za vjerodostojno svjedočiti ove izbjegličke uspomene morao
sam biti dio svakog od njih. Živi sam dokaz svega toga baš kao i mnogi drugi.

Postoje određene stvari i pravo bogatstvo pojedinosti koje čovjek jednostavno ne može zaboraviti. To je povijest i važno je povijest održavati živom. Treba vjerovati onima koji su bili tamo i sve to
proživjeli. Drugim riječima, ljudi koji su živjeli povijest pričaju povijest.

Jednom za sva vremena treba sve staviti na papir i reći istinu o El Shattu i o ljudima koji su tamo
živjeli. To će uvijek biti priča za svakoga. Ja sam počeo bilježiti svoje kristalno jasne uspomene u
obliku dnevnika, a zatim se je taj dnevnik pretvorio u memoare, a da pojma nisam imao kako bi
jednog dana moji memoari mogli postati knjiga.

Sasvim iskreno, nekoliko puta skoro sam sve prekinuo. Sada kada je sve završeno, želim svoju priču učiniti živom za svoje prijatelje, svoju djecu i za svoju unučad. U ovoj knjizi pokušao sam zapisati pošteno i činjenično točno moja sjećanja i sve ono što sam proživio.

Napetost, bol, bijeda i hrabrost opisuju ovu snažnu priču. Ovo je moj iskaz o mojoj samotnoj borbi za preživljavanjem tijekom sedam godina u izbjegličkim logorima, od kojih pet pod šatorima na vrelom pijesku Sinajske pustinje. Ova je priča dijelom nadahnuta istinitom sporednom pričom, ali ja sam dao sve od sebe kako bih sve to objedinio. Pričanje svojeg životnog putovanja također mi je pomoglo otkriti tko sam ja i razumjeti svoju prošlost.

Joe Talaich — MERRA, UNRRA, IRO # Foo6o8769